ZAVIČAJNI MUZEJ "STJEPAN GRUBER" ŽUPANJA
Etnografska zbirka
Etnografska zbirka Zavičajnoga muzeja Stjepana Grubera u Županji jedan je od prvih Zbirki muzeja koja je osnovana paralelno s prvim danima postojanja Muzeja, još davnih pedesetih godina 20. stoljeća.
nauči višeKoncepcija Stalnoga postava Etnološkoga odjela
Etnološki postav otvoren je 23. veljače 2001.
godine u zgradi Agencije. Taj
objekt u prizemlju ima dvije prostorije koje su međusobno povezane pa je
posjetiteljima omogućeno kružno kretanje pri razgledanju postava. U potkrovlju
iste zgrade stalni postav obuhvaća prezentaciju starih zanata.
Primarne teme u koncepciji Etnološkoga postava
su razvrstane prema godišnjim dobima (običajima kroz godinu), ali i prema
životnim običajima (od rođenja do smrti). Unutar tih tema predočeni su
mnogobrojni etnološki predmeti koje su starosjedioci, hrvatsko stanovništvo
katoličke vjeroispovijesti – Šokci s
područja županjske Posavine koristili pri obavljanju svakodnevnih ili
povremenih poslova u domaćinstvu. Postavom je uglavnom obuhvaćeno vremensko
razdoblje od sredine 19. do polovice 20 stoljeća, s tim da je nekoliko izloženih predmeta rekonstruirano u novije
vrijeme prema originalnim predmetima na terenu ili prema fotografijama iz tog
razdoblja.
Autori Stalnoga postava – Etnološkoga odjela su mr. sc. Janja Juzbašić za stručni dio te doc. mr. sc. Mario Beusan, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, za prostorno i likovno rješenje. Recenzent stalnog postava i Vodiča kroz stalni postav Etnologije je dr.sc. Aleksandra Muraj – Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb. U prvoj izložbenoj dvorani postavljeni su odjeljci u nizu duž zajedničke pristupne zone. To su zapravo odjeljci u kojima su inscenirana četiri godišnja doba. Zidne lagane pregrade obrađene su foto motivima uz korištenje scenografskih rekonstrukcija fragmenata ruralnog ambijenta. Svaki odjeljak zasebna je cjelina. U prvom je inscenacija proljetnog običaja U Cvitnicu Jelo,u drugom je Podnevni žetveni ručak u polju, treći prikazuje jesensku scenu Pečenje rakije u seoskom dvorištu i peti Badnju večer s prikazom obiteljskog objeda u sobi. Između posljednje dvije inscenacije smješten je jedan manji odjeljak tj. interijer ostave – špajza.
U manjoj prostoriji odvija se prezentacija druge tematske cjeline - životni običaji(običaji koje prate život čovjeka). Dakle, slijedi prezentacija najmlađe životne dobi, djece od rođenja do polaska u školu (odjeća, igračke, dječje pokućstvo i sl.). Fotografije prikazuju dječje igre i djecu u običajima. Doba mladenaštva i društveni život na selu prezentiran je uglavnom fotografijama koje prikazuju različite oblike druženja i zabava. Jedan od najznačajnijih događaja u životu čovjeka svakako je svadba. Izložen je svadbeni par u tradicijskoj odjeći s određenim uresima (lutka mladenke – mlada s vijencem na glavii mladenac – mladoženja sa uresima na šeširu – kapi).
Potom je izložen tj. rekonstruiran samo jedan detalj iz vrlo zanimljivoga
svadbenoga običaja - ispraćaj kuma. Lutka odjevena u kuma sjedi na posebno
urešenoj stolici.
U svadbenom običaju “u živo” kuma i stolicu iza ponoći nose sudionici svadbe do njegove kuće. U unutrašnjosti vitrine izloženi su dijelovi
namještaja i različiti tekstilni predmeti
koje mladenka nosi u novi dom. Temom o pogrebnim običajima (dijelovi žalobne odjeće, fotografije pogreba, drvenih
rezbarenih križeva i drugim predmetima), završavamo temu o životnim običajima.
U zasebnoj vitrini izloženi su predmeti iz područja rukotvorstva koji su
podijeljeni na nekoliko tematskih
cjelina. Ponajprije se izlažu originalni odjevni, uporabni i uresni predmeti
nastali u kućnoj radinosti te različita pomagala i naprave kojima su
načinjeni. Umijeće šaranja plodova tikve
- šarane tikvice izložena su kao specifičnu vrstu kućne radinosti u
županjskoj Posavini.
U potkrovlju izložbenoga prostora načinjene su dvije rekonstrukcije zanatskih radionica. Putem fotografija prikazuju se dijelovi ili faze u izradi različitih zanatskih ili polu-zanatskih proizvoda. Uz rekonstrukcije su izloženi različiti alati i pomagala kojima zanatlije izrađuju novi ili popravljaju već rabljeni predmet. Posjetitelji pri razgledavanju postava mogu poslušati nekoliko pjesama i ostalih izvedbi na tradicijskim glazbalima.
PREDMETI Stalnoga postava Etnološkoga odjela
Pred Vama se nalazi prikaz proljetnoga običaja pod nazivom
„U Cvitnicu Jelo“. U Račinovcima manje skupine momaka i djevojaka, „ophodnici“pred
zoru uoči Cvjetne nedjelje naberu proljetne grančice te ih, pjevajući pjesmu
"U Cvjetnicu Jelo", nose kroz selo. Pred odabranom kućom pjevaju dok
im domaćica ne otvori prozor. Ukućani ih daruju jajima, a za uzvrat oni dobiju
grančicu. Ukoliko domaćini ne otvore prozor, ophodnici skinu vrata s kuće te ih
odnesu na kraj sela ili naprave neku drugu nepodopštinu (npr. svježim jajima
gađaju kuću).
Ophod u Bošnjacima u prošlosti izvodili su samo muškarci u nekoliko manjih skupina, u novije vrijeme
pojavljuju s žene te pjevaju ove stihove:
Ajd urani Jelo, Jelo,
Rano u nedilju, vita Jelo,
Daj mi jajce, Jelo, Jelo,
Daj mi jajce bijelo, vita Jelo
.
...
Fala, fala Jelo, Jelo,
Što si dosta dala, vita Jelo.
Na lutki, uz
temeljno ruho, mušku košulju „rubinu“ i muške bijele hlače„gaće“, možete vidjeti specifičan muški kaput od tamnoplave
valjane vune, kojega u županjskom kraju nazivaju „špenzle“, „ špencle“,
„čurakle“. Vodoravni uresi,
tzv. „strike“, su ispleteni
od različitih boja vune, a složeni u šire ili uže linije po donjim rubovima
kaputa i rukavima. Iznad tih
uresa na rukavima i na lijevoj prednjici nalazi se floralni motiv istih tonova,
„ružica“. Prednjica, donji porubi, rukavi i otvori za gumbe oivičeni su crvenom
linijom.
Darovala ga je
1995. godine Marija Šincerrođ. Gertner.
Izrađen je 1939.
godine kod „štrikera“ u Vrbanji.
Ovakvi kaputi su
se najčešće nosili u jesen i zimu uz radne i prigodne vrste tradicijskoga ruha.Poznati
su i pod drugim nazivima kao što su „reklja“, „rekla“ (okolica
Vinkovaca). Uz navedenu razlikovnost u odnosu na nazive postoje razlike i u urešavanju.
Na županjskom području ove razlike u bojama vune posljedica su pripadnosti
pojedinimmanjim vojno-upravnim jedinicama, tzv. kumpanijamaili kompanijama u vrijeme
Vojne krajine, tako da mjesta 11.
kompanijeili tzv. elferiimali jedanaest boja, a cvelferi(od njem.
zwölf) dvanaest boja.U drugim mjestima nazivaju ih „šare“,a oblikovane su u
obliku ružmarina, jabuka, srca i dr. Muški kaputi imaju položeni ovratnik te dva vanjska džepa
na prednjicama i jedan manji gornji unutarnji ili vanjski. Ženski
haljetciisključivo su krojeni bez ovratnika.
špenzle
Lutka je obučena u komplet ženske prigodne tradicijske
nošnje za udanu ženu „snašu“ iz Županje. Ovakva se nošnja nosila u crkvu kod
posvete jela „svetenja“te za neke druge blagdane i svečanije prigode.
Ovaj je komplet poznat pod nazivom „vezenica“, a za njega su
govorili: „Snaša spremita u vezenicu“.
Oglavlje se sastoji od „šlingane“ marame s odgovarajućim
donjim rupcima („pocelicom“, crvenom maramom na „tufnice“) i oblikovanom kosom
u „košaricu“ te šiškama iznad uha i umetkom„kukmom“.
Temeljno ruho je načinjeno od bijeloga tkanja, a sastoji se
„oplećka“, kraćeženskekošuljes čipkom na rukavima i ženske suknje „vezenice“,ukrašene
okomitim uresima od crvenoga pamuka „pređice“. Opasana je vunenim pojasom
„tkanicom“i nosi krzneni kratki prsluk „kožuščić“, ukrašen „ogledalcima“. Na
prednjem dijelu, suknja je pokrivena pregačom od crne vune s resama, a na vratu
se nalazi „šlingana“ marama. Na nogama
su joj „štipane“ crvene vunene čarape
„štrinfe“ i opanci.
U ruci snaša drži košaru prekrivenu malim tradicijskim
ručnikom „otarčićem“.
Nalazite se pred drugim odjeljkom u kojem je izložena scena podnevnog žetvenog objeda u polju.Unutar prizora možete vidjeti različite alatke kojima se služilo u žetvi i razne posude za hranu i začine.
Jutarnji objed u žetvi i nekim drugim poslovima u polju, u županjskom kraju naziva se “ručak” i obično se kod objeda u polju sastoji od domaćeg sušenog mesa: “kulina”ili „kulena“, šunke, slanine i mliječnih proizvoda poput vrhnja ili kiseloga mlijeka. Nerijetko domaćica„ručkonoša” u pletenoj košari donese različite posude zdjele, žlice, noževe, “solenice” i pribor za jelo. „Kašike”za posluživanje jela najčešće su izrađene od drveta da se pri nošenju ne razbiju. Domaćica u polje donese i svježe ispečenu, specifičnu vrstu kruha “pogaču”.
Na sam dan žetve, već oko ponoći, žene, muškarci i djeca starije dobi odlaze na posao. Dok je rosa, žene od strukova zobene slame prave uže, tj. užad za vezanje snopova žita, a muškarci kose. Čim sunce izađe, žeteoci međusobno podijele poslove. Prvi kosac „kosbaša“kosi, a za njim dijete prostire „stere“, „ stire“ užad. Iza njih ide po jedna žena „rukovedalja“ koja srpom skuplja žito u rukohvate „rukoveti“ islaže ih u snopove. Žene koje sudjeluju u žetvi nazivaju se i „žetelice“. Za ženama ide „vezač“ koji veže snopove. Kad se žito pokosi, snopovi se odnose „snašaju“ u hrpu od devet snopova u „devetak“ -dva devetka čine „krst“.
Posljednji dan žetve proslavljao se na poseban način, prvo u polju, a potom i u kući. Kada se ožanje posljednji snop žita, sveže i položi okomito, žeteoci se okupe i izmole molitvu “Oče naš”. UBošnjacima pri molitvi kleči samo najmlađa žena pred snopom, a u Cerni svi žeteoci, osim muškarca koji tri puta okreće snop držeći ga u ruci govoreći: “Jezus, Bogo dragi!” U oba se slučaja iz zadnjega snopa uzima kitica žita ili se plete vijenac koji se odnosi domaćinu. U kući vlasnika domaćica pripravlja bogatu večeru za sve koji su sudjelovali u žetvi. Taj se običaj u županjskom kraju naziva „doženjača“ ili „dopoželnica“.
čobanja
Ova se posuda u županjskom kraju naziva „žbanja“ ili
„čobanja“. Načinjena je od drvenih daščica „dužica“ učvršćenih željeznim
obručima i nalik je na smanjenu „plosnatu“ bačvu. Valjkasta je oblika s
učvršćenim lancem na gornjem rubu, koji služi za nošenje. U ovoj posudi
najčešće se nosi voda u žetvi. Pri poslu ili objedu, djeca su s obližnjeg
bunara donosila hladnu vodu ili u keramičkoj posudi „koršovu“.
Mjesto
i vrijeme izrade: Vrbanja, početak 20 st.
Srp je jedna od najstarijih i najjednostavnijih poljoprivrednih alatki. Prve, najprimitivnije verzije srpa pojavljuju se još u kamenom dobu, kada su načinjene od rogovlja, kostiju ili kamena. Služi za žetvu žita ili za otkos drugog bilja. Žetisa srpom je izrazito naporno i teško, jer osoba koja ga koristi mora biti u pognutom položaju (jednom rukom drži busen, a drugom ga, srpom,odsijeca. U tradicijskoj kulturi županjskog kraja zabilježeno je da iza muškarca koji srpom ili u novije vrijeme kosom kosi žito ide osoba, najčešće žena̶ „rukovedalja“, koja u žetvi skuplja otkošeno žito u rukohvate koji se potom slažu u snopove.
Izložena alatka srp sastoji od zaobljenog željeznog sječiva (noža) i drvene drške. Cijelom dužinom sječiva u jednoj liniji, teku urezani krugovi koji je vrlo lijepo ukrašavaju.
Muzeju ga je darovao 2000. godine Matej Juzbašić. Mjesto i vrijeme izrade: Bošnjaci, kraj 19. st.
srp
vodir
„Vodir“ je posuda koju je kosac pri kosidbi držao zataknutu o pojas, a u njoj je držao vodu i brus (kamen za oštrenje).
Brus je, naime, uvijek morao biti mokar jer se na taj način najbolje može naoštriti sječivo (bez oštećenja, jer brus lakše klizi po sječivu).
Posuda je izdubljena iz jednoga komada drva i ostrugana u
poluvaljkasti oblik, a pri dnu prelazi u stožac. Gornji dio poleđine završava
četvrtasto.Površina prednjeg dijela „vodira“ urešena je izrezbarenim
ornamentima u obliku sitnih trokutića, poredanih jedan do drugoga, koji čine
dvije okomite linije.
Mjesto i vrijeme izrade: Županjska
Posavina, kraj 19. st.
Ova je mala drvena posudica na stopi imala vrlo važnu ulogu pri objedu na otvorenom. Služila je za držanje soli ili paprike– dva neizostavna dodatka u Slavonskoj kuhinji. Okrugla je oblika i izdubljena je iz jednoga komada drva (grubo ostruganog).
Nosili su je u torbi ili za strukom (povezujući je kožnim pojasom) pri čuvanju stoke pastiri (čobani, svinjari, govedari) ili se nosila za objed u polje.
Mjesto i vrijeme izrade: Županjska Posavina, kraj 19. st.
soljenica
U ovom je odjeljku prikazana jesenska scena “Pečenje rakije
u seoskom dvorištu”.
Unutar njeimate priliku vidjeti jedan od najstarijih tipova tradicijskih
kazana (naprave za destilaciju fermentiranog voća̶pečenje rakije) na tlu Hrvatske.Rakija
se najviše pekla od šljiva, ali se mogla
peći i od drugoga voća: jabuka, krušaka, višanja, a takvase rakija onda naziva:
šljivovica, jabukovača, kruškovača,
breskovača, višnjevača... Pečenje rakije obavljalo se na dvorištu pa je zato u
pozadini ove scene smještena rekonstrukcija s originalno ugrađenim drvenim
dijelovima žitnice „hambara“ ili “amabra”
te dijela gospodarskih objekata, tj. spremišta, koja su također služila i u
procesu proizvodnje rakije(“pecara”, “kačara”̶
spremišta u kojima se odvijala fermentacija usitnjenog voća , „kom“).
U ovoj su sceni izloženi i drugi predmeti i naprave kojima su se u jesen obavljali različiti poslovi. Pažnju Vam želimo skrenuti na vrlo neobičnu posudu načinjenu od kore drveta “kuzov” (više o njemu u zasebnom QtouR kodu), drvenu “krunjaču” za krunjenje, tj. runjenje kukuruza, na specifičnu drvenu posudu zvanu “oborak” ali i na košnice izdubljene iz jednog komada debla.
KAZAN
Pred vama se nalazi jedan od najstarijih tipova naprave
za destilaciju alkohola, tj. proizvodnju „pečenje“ rakije.
Kazan se sastoji od sljedećih dijelova:
DONJI KOTAO – KOTLIĆ
Kotao je načinjen od željeza, okrugla je oblika sa željeznom polukružnom
drškom. Ispod njega se ložila vatra, kako bi se fermentirano voće “kom” (koji
se stavlja u njega), doveo do vrenja.Iz ugrijanog se koma, u obliku pare,
izdvaja alkohol (destilacija koma).
GORNJI KOTAO – KAPA
Napravljen je od keramike i glaziran je u tamnozelenoj boji. Valjkasta je
oblika s jednom keramičkom ispušnom cijevi. Grijanjem donjeg dijela kotla
(kotlića)u kojem se nalazi kom, alkoholnai vodena para stižu do ovog dijela
kazana koji ih prikuplja i usmjerava kroz ispušnu cijev. Ova je, vrlo rijetka i
stara, keramička gornja kapa otkupljena u Bošnjacima.
BAKRENA CIJEV
Posljednja, u nizu sastavnih dijelova,je dugačku cijev kojom se spaja gornji
kotao„kapa“ s posudom za hlađenje. Prednji dio cijevi širi je u odnosu na donji
i završava spiralno, kako bi mu se na taj način što više povećala površina, tj.
produžio put unutar kojeg se alkoholne i vodene pare hlade i kondenziraju
(pretvaraju u tekućinu, tj. rakiju). Cijev se polagala u bačvu s hladnom vodom
kako bi se pare što učinkovitije i brže ohladile, tj. kondenzirale.Rakija se hvatala
na izlazu, kraju cijevi u keramičku posudu ili lonac.
Mjesto i vrijeme izrade: Bošnjaci, početak 20. st
oborak
„Oborak“, ili „uborak( ima i drugih tradicijskih naziva) je drvena posuda kružnog oblika, načinjena od brijesta.Na sastavu je spojena čavlima u dva reda. Dno je također pričvršćeno čavlima, a nazivalo se “zašiveno”, “zadnito”dno. Vanjski obod oborka je uglađen, a na unutrašnjem su vidljivi utori koje su načinili vršci “šajtova”, naprave kojom se savija drvo.
Oborak je nekada imao veliku uporabnu vrijednost. Njime su ljudi grabiližitarice: kukuruz, žito, zob…Služio je kod mljevenjažitarica, upotrebljavao se kod prehrane životinja, u njega se spremalo sjemenje, koristio se u polju kod sjetve i žetve, u njega su kokoši nosile jaja, kvočke legle piliće…
Novi oborak se najčešće nije prodavao za novac, već razmjenom;novi oborak za mjeru žita (što stane u njega).
Ovakve drvene posude najviše su se izrađivale u Bošnjacima i
Bošnjačani su ih prodavali po cijeloj
Slavoniji, a prema usmenim kazivanjima
čak i šire, a tome je ispjevan „bećarac“:
“Bošnjaci se nadaleko znaju po oborci i po šlingeraju.”
Muzej ga je otkupio 1973. godine od Mande Vučičević.
Mjesto i vrijeme izrade: Bošnjaci, sredina 20. st
„Kuzov“ jeneobična posuda načinjena od kore drveta(najčešćevrbe)opletene
oko dvaju drvenih štapova, koji se zabadaju u zemlju dabi posuda mogla stajati.
Služila je za branje kukuruza, sakupljanje gljiva i druge potrebe u
domaćinstvu.
Muzej ga je otkupio 1978. godine od Anice Andrin.
Mjesto i vrijeme izrade: Gradište, kraj 19.st.
Muzej ga je otkupio 1978. godine od Anice Andrin.
kuzov
stolica
Niska tronožna stolica bez naslona sa polukružno oblikovanim i udubljenim sjedalom stoji na iskošenim nogama. Gornji dio načinjen je iz jednoga komada izdubljenoga drva, a svaka noga je učvršćena ulaganjem u drvo sjedala. Svojom visinom bila je prilagođena i zapravo idealna za rad na niskom obućarskom stoliću.
Mjesto i vrijeme izrade: županjska Posavina, kraj. 19. st
U odjeljkuostave, tj., „špajze“, koja se u seoskim kućama, kao zasebna prostorija, nalazila pored kuhinje i služila je za čuvanje namirnica te pospremanje različitih kuhinjskih pomagala.
U ovoj su rekonstrukciji izložene različite naprave za usitnjavanje i pripremu hrane te posude za čuvanje ili serviranje, a koje su se nalazile u tipičnoj kućnoj „špajzi“.
Pripremanje različitih plodova iz vrta i voćnjaka počinje već sredinom ljeta kada polako dozrijevaju različite vrste voća i povrća, koje treba spremiti za zimu, a ostale plodove s polja tek koncem jeseni.
Iako je danas zaista teško zamisliti život bez hladnjaka, ljudi su se nekada, jer hladnjaka jednostavno nije bilo, morali snalaziti. Tako su se plodovi iz vrta (npr. krumpir, mrkva, peršin i cikla te repa za prehranu stoke) čuvali u posebno iskopanim jamama u zemlji (zbog stalne i niske temperature). Takve su se jame nazivale „rovovi“. Jedan dio povrća se, kao što su krastavci i paprika, kiselio octom, a kupus se kiselio postupkom soljenja. Luk bijeli i crveni čuvao se u ostavi, špajzu u svježem obliku, a samo neke vrste povrća, poput ljute paprike, sušile su se i usitnjavale „mljele“ jer su se upotrebljavale kao začin.
Ovaj je veliki ribež, baš poput današnjih manjih verzija, služio za sjeckanje, tj. ribanje. Uočljiva i jasna razlika je, spram današnjih kuhinjskih ribeža, u tome što se na ovom mogla ribati cijela glavica kupusa odjednom te je s njim bilo moguće brzo i učinkovito narezati, tj. naribati velike količine.
Ribež je načinjen od drva.Pravokutnog je oblika, polukružno zaobljen na gornjem dijelu.U središnjem dijelu je koso položenaoštrica. Na bočnoj strani nalaze se urezana slova „NR 253. G. 1874. Franjo Čolakovac“, što vjerojatno predstavlja majstora koji ju je izradio ili vlasnika koji ju je kupio 1874. godine.
Muzeju ga je 2001. godine darovao Franjo Babić.
Mjesto i vrijeme izrade: Gradište, kraj 19. st.
ribež za kupus
rezbarena polica
Ova je ukrašena, dvoredna drvena polica služila za odlaganje posuđa.
Prednje okomite plohe sastoje se iz niza uskih daščica, izrezanih poput slova „S“, a iznad i ispod njihse nalaze „kasetasto“ složeni izrezbareni ukrasni motivi. Motivi na tim plohama teku naizmjenično: prvo geometrijski motiv pravokutnika s prekriženim dvjema dijagonalama, a potom cvjetni uresi s četiri lista ili latice. Bočne stranice police završavaju trokutastim šiljcima, a učvršćene su jednom poprečnom uskom daščicom na kojoj su probijene dvije četvrtaste rupice da se polica može objesiti na zid.
Mjesto i vrijeme izrade: Županjska Posavina, kraj. 19. st.
Ova je metalna posuda služila kao mjera od 12 decilitara.
Ime je dobila od naziva za osmanlijsku jedinica za masu„oka“,čija se vrijednost kroz povijest mijenjala, a kasnije je standardizirana na 1,283 kilograma. Kada se koristila kao mjera za tekućinu, iznosila je točno 1.283 litre. U Grčkoj je, primjerice, naziv „oka“, kao jedinica mase, bio u upotrebi sve do 1953. godine.
Sama riječ „cimenta“ regionalnog je karaktera i značila je: limena posudica, najčešće upravo u značenju posude za mjerenje tekućine.
Kada se nekog nazvalo „cimentom“ onda je to značilo da ga se želi okarakterizirati kao onoga koji je prazne ili šuplje glave (praznoglavac).
„Cimenta od oke“ izrađena je od bakra tehnikom iskucavanja (rad „kotlara“). Gornjim i donji dijelovi stijenki su joj malo prošireni, a ručka u obliku savijene trake izrađena je od željeznog lima.
Muzej ju je otkupio 1978. godine od Mande Božić iz Babine Grede.
Mjesto i vrijeme izrade: Gunja, kraj 19. st.
cimeta od oke
cjediljka
Županjska Posavina, kraj 19. st.
ocakljena keramika, rad lončara
pro mjer 36,7 cm, v. 16,5
inv. br. 539
Keramička zdjela bikonična oblika s dva izljeva i dvije trakaste ručke. Vanjski i unutrašnji dio ocakljeni su smeđom bojom koja se na mjestima prelijeva u tamnozelenu boju. Na površini posude u pravilnim razmacima izbodene su rupice kao i na dnu posude. Služila je za cijeđenje kuhanoga tijesta ili drugih namirnica.
Nalazite se ispred odjeljka u kojem je uprizorena Badnja večer u trenutku pripreme za obiteljski objed.
Bez obzira je li se radilo o siromašnim ili onim bogatijim obiteljima, svi su u danima oko Božića nastojali ispuniti određena pravila u načinu urešavanja kuće, stola, pripremanja hrane, pića, odijevanja i mnogih drugih običaja. Središnji je događaj svakako bio obiteljski objed.
Uz ovaj prikaz želimo vam skrenuti pažnju na božićnu svijeću, kao na jedan vrlo važan i neizostavan simbol Badnje večeri i Božića.Božićnu su svijeću ljudi u prošlim vremenima sami izrađivali i ona se u pravilu postavljala na središnji dio blagdanskog stola.
Svijeći se pridavala stvarna i snažna magična moć te se ona obavezno brižno čuvala za iduću godinu. Vrlo su česta i proricanja vezana za njezino gašenje. Naime, vjerovalo se da ako dim svijeće ne ode prema gore već se navije prema jednoj od osoba za stolom, da će ta osoba umrijeti u idućoj godini.
U slavonskim selima zabilježeno je da svijeću gasi najstariji član kuće, obično muškarac i to nakon pojedene juhe. Gasio ju je na način da žlicom zagrabi malo vina iz čaše te je prinosi plamenu svijeće gaseći ga. Nakon gašenja, ostatak vina vraća u čašu te je diže i nazdravlja: „Živi i zdravi mi bili i dogodine svi se ponovno našli za ovim stolom.“. Zatim prvo on, a onda i svi odrasli ukućani ispijaju gutljaj vina iz te čaše.
U selima u okolici Županje umjesto vina za gašenje svijeće poslužila bi rakija, a u Županji je pak zabilježeno da se božićna svijeća gasila kruhom. Taj bi se komadić kruha čuvao na stolu sve do završetka večere, kada ga se obavezno bacalo u plamen peći (nikako ga se nije smjelo pomiješati s ostalim ostacima jela).
U Bošnjacima su, prije gašenja svijeće rakijom, svi ukućani molili onoliko molitava (Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu) koliko je osoba za stolom. S obzirom da su obitelji tada vrlo često bile brojne, molitva je znala potrajati.
Ovaj je muški poludugi krzneni kaput „kožuv“ iskrojen od pet komada štavljene kože, s runom iznutra. Ovakav se skupocjeni i svečani kaput nosio samo u svečanim prigodama i to uz zimske tipove muške tradicijske odjeće.Predstavljao je rijedak i prestižan odjevni predmet.
Ukrasi na prednjoj i zadnjoj strani načinjeni su od raznobojnih aplikacija kože: žute, zelene i bijele boje, a prevladava crvena. Na prednjicama i odostrag, u visini struka te u donjem dijelu, aplicirani su floralni ornamenti: stilizirani cvjetovi i listovi te valovite linije iznad rukava.U pojasu i oko ramena su upletene kožne vrpce od bijele kože.Ispod aplikacija kožnih uresa umetnuta su mala zrcala, koja se naziru ispod okruglo izrezane kože. Kaput se kopča s tri kožna dugmeta. Rukavi su ušiveni u ramenu, a na prednjoj strani su dva džepa, s lijeve i desne strane. Rubovi uskog ovratnika, donji rub i rubovi rukava su obrubljeni crnim janjećim runom.
Muzej ga je otkupio 1998. godine od Kate Lešić.
Mjesto i vrijeme izrade:Bošnjaci, kraj 19.st.
kožuv
molitvenik
Ovaj skupocjeno i bogato ukrašen molitvenik nosi naslov: „Vienac bogoljubno stiili različite molitve s osobito oprosti“.Godina izdanja je nepoznata, ali se nadrugoj stranici navodi tekst: „Njegova Svetost Papa Leon XIII podijelio je nakladniku knjige radi zasluga stečenih tiskanjem valjanih katoličkih spisaglasom brevea od 29. siečnja 1889; viteški križ reda sv. Silvestra“ pa je sigurno da ga možemo datirati u kraj 19. stoljeća.
Prednja strana korica urešenaje slikom Majke Božje s Isusom, a iznad nje se nalazi reljefno izrađen križ od slonovače. Sa strana su lepezasto izvedeni ukrasi od kositra, poput školjki, dok je ispod slike od lijevane mjedi reljefno izrađen anđeo. Uokolo slike je izrezan uski željezni lim koji prelazi upodlogu pravokutna oblika, na kojusu, uz rubove, malim čavlima zlatne boje učvršćene pločice slonovače. Motivi u slonovači su urezane grančice, cvjetići i vitice.
Muzeju ga je 1999. godine darovala Kata Horvatović.
Mjesto i vrijeme izrade: Cerna, kraj 19. st.
Ova je lovačka, tj. lugarska torba svoje zvučno ime dobila po srnećim papcima kojima je ukrašena.Izgled joj se s vremenom standardizirao te nju danas svrstavamo među tipične slavonske tradicijske torbe, koja je svoje neizostavno mjesto u nekim mjestima pronašla i prilikom izvođenja određenih običaja (primjerice svadbenih).
Torba je polukružna oblika s dugačkim kožnim remenom u tamnosmeđoj boji. Veliki prednji preklop na prednjoj strani torbe ukrašen je srnećom kožom, s dlakama i papcima koji se nalaze u tri reda (s jednim papkom na donjem kraju). Uz papke, torba je ukrašena i uskim kožnim resama s metalnim obručićem, a uokolo ruba u jednom, dva ili tri reda vidljive su metalne nitne. Na dugom remen s metalnom kopčom nalaze se kožni tuljci za patrone (čahure s kapislom, nabojem i sačmom). Unutrašnjost torbe podijeljena je na dvije komore odvojene kožnom pregradom i džepom na unutrašnjoj strani poleđine.
Muzej je torbu otkupio 1982. godine od Marije Vuković
Mjesto i vrijeme izrade:Babina Greda, početak 20. st.
papčara
Ispred vas, u posebnoj izrađenoj stolici, sjedi vjenčani kum.
I danas je važnost uloge kuma svima dobro znana, a nekada se uz kuma i kumstvo vezalo i mnoštvo različitih, danas već zaboravljenih živopisnih običaja.
U okolici Županje običajje bio da se kuma pred sam kraj svečanog svadbenog slavlja ceremonijalno i uz pjesmu otpraća kući, na zasluženi odmor. Običaj se nazivao „u živo“.
Kuma bi se prvo okitilo „otarkom“ (tradicijskim, često ukrašenim, ručnikom), kojeg bi mu prebacili preko jednog ramena i učvrstili ispod ruke u visini pojasa (poput lente). Zatim bi ga posjeli u čvrstu stolicu (nerijetko napravljenu i korištenu posebno za ovaj običaj) te bi ga dvojica muškaraca na stolici nosila do kuće. Obavezno su ih, uz sudionike svadbe, pratili tamburaši, pjevajući i slaveći kuma i kumstvo, a pjesme su obično bile vrlo šaljivog karaktera.
Izložena drvena stolica, prema izjavama kazivača, upravo je napravljena i služila je za ispraćaj kuma.
Mjesto i vrijeme izrade:Županjska Posavina, sredina 20. st.
vjenčani kum u posebno izrađenoj stolici
ŠARANA TIKVICA
Gradište,1990.
plod tikve (Lagenaria vulgaris), tikvičarska tehnika, urezivanje,
pocrnjivanje, dušična kiselina - šatvoser
v. 21,5 cm, Ø 8
cm
inv. br. 967
Plod tikve – tikvica sa zadebljanim vratom, izdubljena iznutra, s malim otvorom na gornjem dijelu vrata. Na gornjem dijelu trbuha teče dvostruka linija između koje su urezani motivi srca poredani jedan do drugoga, šatvosirani tj. dobiveni premazivanjem dušičnom kiselinom te zagrijani na plamenu svijeće ili petrolejke do željenoga tona smeđe boje, između kojih su trokutasti motivi sa širim i užim mrežastim urezima.
Ispod njih se nalaze dvije dvostruke linije, unutar kojih je isprekidana linija, a donja je načinjena od urezanih trokutića. Ista linijanalazi se i uz sam rubnidiodna. Između ovih linija na jednoj strani nalazi se motiv hrvatskoga grba ispod kojega su urezana velika slova IZR. ČIĆ ILIJA DRETVIĆ, te ime naselja GRADIŠTE i godina 1990.
S lijeve i desne strane ovaj motiv ovijaju dvije grančice s uskim listovima. Na suprotnoj strani, unutar dvostruke linije koja čini polukrug, urezan je lik Stjepana Radića saslovima STJEPAN RADIĆ. Između ovih dvaju središnjih motiva tikvica je ispunjena biljnim motivima, tulipanima, lišćem,te na nekoliko mjesta motivom srca čiji je unutrašnji dio ispunjen šahovnicom kod koje su jedni kvadratići šatvosirani, a drugi ostavljeni u boji tikvice.
Vrat tikvice podijeljen je na nekoliko vodoravnih
užih i širih ploha tako da odozgo teče prvo motiv okomito postavljenih pravokutnika
poredanih jedan uz drugi i više nalikuju na romboide, zatim četverokuti ispunjeni
također kao šahovnica, trokutasti motivi
urešeni mrežastim urezima i tri vijugaste linije.
Dno tikvice urešeno je jednim velikim stiliziranim cvijetom uokolo kojega je krug što ga čine srca vrhovima okrenuta prema vanjskom rubu.
Darovao i našarao 1990. godine Ilija Dretvić iz Gradišta.
U ovom dijelu vitrine izloženo je nekoliko odjevnih predmeta i oglavlja urešenih tradicijskom tehnikom veza „zlatovezom“.
Vez zlatom pojavio se u 19. stoljeću, a bio je znak prestiža pojedinih seoskih obitelji, jer su tim vezom ukrašavali najsvečanije djevojačko i momačkoruho. Prije tih vezova na selu, zlatovez se radio samo na dvorovima, crkvama i plemićkim obiteljima
Zabilježene su tri tradicijske tehnike izvedbe zlatoveza: plosnivezovi zlatnom niti – zlatovez zvan „naskroz“, zlatovez preko papirnate podloge i uvođenje zlatne niti u tkanje.
Izložene su dvije marame za glavu urešene zlatovezom „velika zlatara“ iz Cerne i „kukma“ iz Bošnjaka , potom „veliki oplećak“ iz Županje, dva pojasa iz Babine Grede kao i složena marama u oglavlje iz Županje,urešena srebrnim „ružicama“.
Uz zlatovez se vrlo često, gotovo neizostavno, pojavljuju i mnogobrojne vrste aplikacija. To su različite vrste sitnih okruglih ili plošnih perlica koje su prvotno bile napravljene od stakla u srebrnoj i zlatnoj boji, a koje su se vrlo lijepo slagale sa svim vrstama zlatnih niti.
Marama za vrat urešena zlatovezom
Bošnjaci, polovica 20. st.
Tamnozelena
kupovna svila, krojenje, šivanje, vez
"zlatnom" niti preko papirnate podloge, staklene pločice, spiralna
“zlatna nit“- živa žica, kupovna
svilena čipka
d. 159 cm, š. 30 cm
inv. br. 160
Trokutasto krojen rubac s našivenim vrpcama na dva kraja, načinjen od kupovne tamnozelene uzorkovane svile, a potom urešen plošnim vezom nitima žutoga “zlata” preko papirnate podloge i dodatcima šljokica i spiralne "zlatne" niti - žive žice oko cvjetnih motiva - ružica i lišća. Uokolo dvaju rubova prišivena je nabrana -cigovanasvilena čipka bež boje. Ovaj rubac slaže se oko vrata; lijevi kraj dolazi preko desnoga, a potom se pozadi u visini struka vežemašla. Nosio se u svečanim prigodama.
Županja, poč. 20. st.
kupovni pliš, krojenje, šivanje,
vez ravnom i spiralnom niti
žutoga
"zlata"
d. 26 cm, š. 5 cm
inv. br. 915
Ukrasna vrpca za vrat (u funkciji kravate) od tamnocrvenoga pliša. Sastoji se od jedne uske vrpce kojom se veže pozadi ispod ovratnika muške košulje i dviju okomito ušivnih vrpci koje vise do sredine prsnoga dijela. Vrpca je urešena plošnim vezom žute "zlatne niti" - zlatovezom preko papirnate podloge s cvjetnim motivima. Nošenajeusvečanimprigodama. Darovala ju je 1999. godine Ranka Avramović
MAŠLA
ČEKRK
Vitlo ̶ „čekrk“ drvena je naprava s pokretnim kotačem, koja služi za namotavanje niti ̶prediva, “pređe“ ili vune koje se oblikuju u niti postupkom predenja.
Pokreće se na nožni pogon preko sistema poluga i vratila. Dijelovi kotača i drvena konstrukcija koja drži kotač vrlo su bogato urešeni različitim valjkastim i ravnim utorima izrađenim na tokarskom stroju.
Mjesto i vrijeme izrade:Županjska Posavina, početak 20. st.
Štitar,
kraj 19. st.
drvohrasta,tesanje,
struganje, urezivanje, radstolara
uk. d. 82, 5 cm, š. 41 cm, v. 48 cm
inv.
br. 593
Drveni sanduk pravokutnoga oblika, s poklopcem u obliku krova. Načinjen je od tesanih hrastovih dasaka spojenih ulaganjem drvo u drvo i kovanim čavlima. Gornji dio poklopca krovišnoga oblika na četiri ruba ima poput trokuta izbočene dijelove koji su izrezeni od zasebnoga dijela uskoga koma dadrva. U središnjem dijelu prednje plohe nalazi se kovana ključanica za lokot. Sanduk stoji na četiri malo povišene noge. Vanjski dijelovi sanduka kučišće i poklopac su suurešeni urezanim linijama; prvosu plohe urezivanjem podijeljene na nekoliko manjih ili većih ploha unutar kojih su koso zarezane linije ( u manjim kvadratićima tril inije u veći mapet). Služio je za čuvanje tekstila i ostalih kućnih uporabnih i ukrasnih predmeta prije uporabe ormara i drugih oblika (suvremenijega) pokućstva. Otkupljen 1980. godineod Franje Vukovića iz Štitara.
drveni rezbareni sanduk - kobilaš
STALNI POSTAV ETNOGRAFSKE ZBIRKE
Stalni postav
Inscenacija proljetnog običaja U Cvitnicu Jelo
Stalni postav
Podnevni žetveni ručak u polju
Stalni postav
Pečenje rakije u seoskom dvorištu
Stalni postav
Odjeljak tj. interijer ostave – špajza
Stalni postav
Inscenacija Badnje večeri
Detalj stalnoga postava
Ispraćaj kuma, koji sjedi u posebno urešenoj stolici
Detalj stalnoga postava etnologije u Muzeju Županja
Detalj stalnoga postava
Etnološkoga odjela - stari zanat
Detalj stalnoga postava
Predmeti